„Sve sam probala. Tko bi rekao da će mi na kraju pomoći alternativna kozmetika“, reče mi jutros jedna naša korisnica, majka osnovnoškolca koji već dulje vrijeme ima problema sa suhom i ispucalom kožom na rukama. Pomogla mu je naša ARDIA krema za ruke. No, nije me toliko iznenadila njezina priča koliko jedna riječ koju je upotrijebila: ALTERNATIVNA!
—
Baš sam ovih dana čitala jedan zanimljiv znanstveni članak o tome kako smo mi prva generacija u povijesti koja „prirodno“ naziva „alternativnim“. Prva generacija… zato što naše majke i bake to nisu radile. Nisu tražile prirodno. Imale su ga. Mi ga tražimo, i upravo nas to čini drugačijima.
Kada bi se netko vratio u vrijeme dok smo bili djeca i pitao naše majke kupuju li alternativne kreme za ruke i lice, mislim da bi ga pogledale kao da govori kineski.
U ormaru je bila Nivea, eventualno Solea, čisto da se ide ukorak s vremenom i marketingom. Od bure suha koža? Nevenova mast iz ormara. Crvenilo oko očiju i lica? Oblog od kamilice. Malo pijuckaš čaj, malo stavljaš obloge. Krema za sunčanje? Maslinovo ulje. Med i limun, lijek za sve. Za ono malo teže: naravno rakija, neizostavna!
Naše bake nisu znale što je prirodna kozmetika. Nisu imale potrebu to znati. Za njih je to bilo jednostavno stil života.
Mi jesmo prva generacija koja prirodno naziva alternativnim. Ono što je nekada bilo obično, danas nam je postalo gotovo egzotično.
Negdje između naših roditelja i nas police su preuzeli proizvodi sa sastavom dugim kao jelovnik svadbenog slavlja.
Lavandu koja raste uz svaki naš kameni zid danas kupujemo u staklenkama s minimalističkim etiketama i nazivima na engleskom jeziku. Smilje, kadulju i ružmarin, biljke koje su naši djedovi brali bez razmišljanja, tražimo na policama označenima kao „botanical“.
Nismo mi prirodu odbacili namjerno. Jednostavno smo počeli živjeti brže. Tempo, gradovi, obveze, praktičnost. Za sve postoji gotovo rješenje, za sve postoji proizvod, a za svaki proizvod još deset reklama koje nas uvjeravaju da nam baš on nedostaje. I tako smo došli do toga da ono što su naše bake imale u kući danas tražimo pod oznakom „alternativno“.
Možda se baš zato prirodni preparati tako lijepo uklapaju u današnji život, jer su spori, a mi smo umorni od brzine. Ulje naneseno na još vlažnu kožu navečer, hidrolat raspršen po licu dok se jutarnja kava hladi, miris smilja ili lavande i tekstura koja se polako upija u kožu. To nisu samo kozmetički postupci. To su mali rituali.
U svijetu u kojem se sve mjeri, ubrzava i optimizira, takva njega nudi nešto što nam sve više nedostaje, samo nekoliko minuta koje pripadaju nama. U tome i jeste najveća ljepota prirodne njege. Ne u obećanjima čuda preko noći, nego u povratku jednostavnosti.
Majka s početka ove priče žalila mi se kako je probala gotovo sve kreme iz DM-a. Pomognu do sljedećeg jutra, eventualno popodneva, kada se nakon boravka vani, škole ili treninga djetetu ponovno vrati hrapava, suha koža, s malim ranicama.
A onda je probala našu ARDIA kremu za ruke. Kaže da je prvi put nakon dugo vremena primijetila da se stanje kože njezina djeteta ne vraća odmah na početak. Upravo me njezina reakcija podsjetila na ono što često zaboravljamo: nije smisao njege samo u tome da koža trenutačno izgleda bolje, nego da joj dugoročno pružimo ono što joj je potrebno.
Njegovati kožu, podržati njezinu prirodnu zaštitnu barijeru i pomoći joj da sačuva vlastitu ravnotežu. Ne stvarati još jednu ovisnost o proizvodu, nego njegovati ono što nam je priroda već dala. Zato za mene prirodna kozmetika nikada nije bila nikakva „alternativa“. Upravo suprotno.
Možda će naša djeca jednom govoriti o prirodnom onako kako su naši roditelji govorili o običnome: bez naglaska i bez objašnjavanja. Do tada mi moramo biti most. Generacija koja je pamtila miris bakine kuhinje, prošla kroz godine sintetike i brzine, a onda odlučila stati i vratiti se doma.
Možda nismo prvi koji su to radili. Ali smo prvi koji su to morali odlučiti.
Odgovori